romantizam (francuski romantisme), intelektualna orijentacija, tendencija, pokret i razdoblje u europskoj kulturnoj povijesti od 1790-ih do 1840-ih. Naziv je izveden iz pridjeva romantički (engleski romantic), izvedenog od imenice roman, koji se javio potkraj XVII. st. i označavao pripovjedna djela (romane) u kojima se zbivaju čudesni i nestvarni događaji ili se opisuju krajolici slikovita i melankolična ugođaja.
Osnovne su značajke romantizma odbacivanje klasicizma i ideje reda, otpor prema racionalizmu, odnosno isticanje osjećaja nasuprot razumu te naglašavanje iracionalnoga, subjektivnog i transcendentalnoga, preokupacija genijem, herojem, iznimnom osobom, ideja umjetnika kao vrhunskoga, jedinstvenoga, vizionarskog stvaraoca, kult prirode, dominantni osjećaj melankolije (»svjetska bol«), zanimanje za egzotiku i srednji vijek, okultno i nadnaravno, za folklor, usmenu predaju i nacionalnu povijest (tada je formulirana ideja »narodnoga duha«), posljedica čega je i poticanje razvoja jezika i književnosti europskih naroda koji su se tada stvarali kao nacije (npr. »nacionalni romantizmi« u Južnih Slavena).
Sastavnice romantizma razvidne su tijekom XVIII. st. u tendencijama sentimentalizma i predromantizma (J.-J. Rousseau) te u njemačkom pokretu »Sturm und Drang«. Kao reakcija na prosvjetiteljstvo i njegov racionalizam i materijalizam, romantizam se oblikovao i ponajviše raširio u Njemačkoj od 1790-ih nadalje, potom u Engleskoj oko 1800., a najkasnije u Francuskoj te Rusiji i drugim europskim zemljama (od 1820-ih). Tumači romantizma u XX. st. razmatrali su ga kao početak moderniteta, ali i protuprosvjetiteljskih idejnih tendencija (jer su mnogi romantičari bili oštri kritičari revolucije općenito i Francuske revolucije napose, npr. F. R. de Chateaubriand, S. T. Coleridge), a i izvanvremenski, kao trajnu značajku u europskoj književnosti i umjetnosti od XIX. st. nadalje, nalazeći sličnosti povijesnoga romantizma sa simbolizmom, esteticizmom, modernizmom, kao i prisutnost romantičarskih elemenata u epohi (i djelima) realizma. A. O. Lovejoy naglašavao je pluralizam i posebnost nacionalnih romantizama, dok su pojedini povjesničari (Jacques Barzun, Marshall Brown) upućivali na kontinuitet romantizma prema prosvjetiteljstvu (npr. ideja individualizma). Ch. Baudelaire je već sredinom XIX. st. kao ključni element definicije romantizma istaknuo specifični osjećaj svijeta, a ne zajedničke teme, formalne izbore pa ni idejna stajališta.
Filozofija
Temeljna je filozofijska značajka romantizma potpuno oslobađanje individualnosti, njezino beskonačno samoozbiljenje u beskonačnom univerzumu, određenost mišljenja i spoznaje jezikom, nedovršenost svakoga djela i odustajanje od svakoga dovršenoga misaonog sustava, što se može shvatiti i kao reakcija na tadašnje filozofijske sustave njemačkog idealizma. Mišljenje i djelovanje, kao i ljudski život općenito, zapravo su samoozbiljenje i samoprikaz univerzuma, zahvaljujući čemu čovjek uopće može steći osjećaj cjeline.
Braća A. W. i F. Schlegel, W. von Humboldt, J.-G. Hamann, J. G. Herder, Jean Paul i F. Schleiermacher zaslužni su prije svega za jezičnu kritiku idealističke teorije uma i još više za nastanak suvremene filozofijske hermeneutike koju je Schleiermacher oslobodio statusa pomoćne teologijske i povijesne discipline. Filozofija je poezija svijeta (F. Schiller, J. W. Goethe), »ležanje na grudima beskonačnoga« (Schleiermacher) koje čovjeka oslobađa ropskoga prostorno-vremenskog bitka. Zbog toga filozofija oslobađa ljudski duh svake granice, čini ga građaninom univerzuma, u kojem ono najudaljenije i najnepoznatije postaje najbliže – to što se ozbiljuje kroz samoga čovjeka. Upravo je zbog toga romantizam – za razliku od cjelokupne novovjekovne filozofije – omogućio drugačije shvaćanje konstitucije subjektivnosti: ona je individualni samoprikaz univerzuma, tj. njezina individualnost izravno ovisi o tome u kojoj je mjeri individuum u stanju misaono i djelatno dopustiti da kroz njega govori i djeluje sam taj univerzum.
U filozofiji politike romantizam je reakcija i kritika racionalizma i prosvjetiteljskih mislilaca (Voltaire, D. Hume, I. Kant, Th. Paine, C. L. de S. Montesquieu i dr.) koji su političku zajednicu (državu) željeli utemeljiti na načelima uma i racionalnoga poretka. U Francuskoj je već J.-J. Rousseau isticao važnost ljudske prirodnosti, subjektivnosti, osjećaja, mašte te onog iracionalnoga. Britanski su romantičari (S. T. Coleridge, Th. Carlyle) kritizirali klasičnu političku ekonomiju, koja ljudsku dimenziju gospodarskoga života svodi na puke novčane odnose, ali i liberalnu teoriju društvenog ugovora, koja odbacuje tradicionalnost i običajnost. Osuđivali su ideju birokratske racionalizacije, kakva je bila prisutna u tzv. mehaničkoj državi (npr. Pruska u doba Fridrika II. Velikoga). Osobitu je važnost romantizam imao u njemačkoj političkoj misli (Schleiermacher, Herder, F. Schlegel, J. G. Fichte, G. W. F. Hegel i dr.), iskazanoj sintagmom narodni duh (Volksgeist). Romantizam je na modernu političku filozofiju i poslije na političke doktrine najsnažnije utjecao idejom zajednice (njemački Gemeinschaft). Ona pretpostavlja potpuno poistovjećivanje pojedinca s cjelinom i stoji nasuprot liberalnoj ideji društva (njemački Gesellschaft), što pretpostavlja pojedinca koji je dio cjeline, ali se od nje znatno razlikuje. Ideja zajednice, koja naglašava osjećaje lojalnosti, prijateljstva i rodoljublja, znatno je utjecala na politička gibanja u XIX. i posebice u XX. st. (konzervativna revolucija, nacionalizam, fašizam).
Književnost
U književnoj povijesti romantizam se rabi kao oznaka za razdoblje od kraja XVIII. st. koje obuhvaća i prvu trećinu XIX. st. te kao naziv književnog i općenito umjetničkog pokreta u tom razdoblju. Kao pokret, u svim se zapadnim zemljama romantizam oblikovao kao reakcija na klasicizam. Do prvih najava romantizma došlo je u Engleskoj. Budilo se zanimanje za balade i pučko pjesništvo, a odbacivalo nasljedovanje antike. Mistifikacija škotskog pjesnika J. Macphersona »Ossianove pjesme« (1760), tobožnje djelo kelt. pjevača iz III. st., izazvala je modu »osijanizma« i pojačala zanimanje za arhaično pjesništvo. Istodobno se povećavalo zanimanje za srednjovjekovlje i za fantastično u tzv. gotskom romanu (H. Walpole, »Otrantski dvorac«, 1765). U Njemačkoj je J. G. Herder objavio zbirku narodnih pjesama »Glasovi naroda u pjesmama« (1778), s Goetheovim prijevodom »Hasanaginice«. Razdoblje od 1770. do 1785. bilo je u znaku pokreta »Sturm und Drang«, prozvana po drami F. M. von Klingera (1776), koji je veličao osjećajnost i bunt protiv konvencija. »Patnje mladoga Werthera« J. W. Goethea i »Razbojnici« F. Schillera najpoznatija su djela pokreta. Odnos Goetheova i Schillerova opusa iz razdoblja »weimarske klasike« (1780–1805) prema romantizmu različito se tumači, ali je nedvojbeno da i ta djela posjeduju predromantička ili romantička obilježja. Sličan status ima i djelo J. Ch. F. Hölderlina.
Rani romantizam kao definiran pokret pojavio se u Njemačkoj, s jenskom skupinom koja se formirala između 1790. i 1800; njihovi glavni teoretičari, braća Friedrich i August Wilhelm Schlegel, dali su pokretu glavne smjernice, filozofsku podlogu (uz poticaje iz Kantove, Fichteove i Schelingove filozofije) i obrazložili poetiku, a najpoznatiji su autori bili L. Tieck, Novalis i W. Wackenroder. Druga se skupina oblikovala u Berlinu oko 1803., a pripadali su joj A. von Arnim, F. La Motte Fouqué i A. von Chamisso, dok se treća škola okupila u Heidelbergu između 1806. i 1808. s braćom Jacobom i Wilhelmom Grimmom, C. Brentanom i J. von Eichendorffom. Značajni autori kao što su H. von Kleist, E. Th. A. Hoffmann i Jean Paul ostali su izvan pojedinih skupina. Kleistova povijesna pripovijest »Michael Kohlhaas« i Hoffmannove groteskne i fantastičke priče pripadaju vrhu europske romantičke proze. Socijalnokritički usmjereni pokret »Mlada Njemačka« također je imao romantičarska obilježja, a unutar njega djelovao je i H. Heine.
I engleski romantizam dijeli se naraštajno: »jezerskim pjesnicima« pripadaju pjesnici prvoga naraštaja (oko 1800) W. Wordsworth i S. T. Coleridge. Os. je značajna njihova zajednička zbirka »Lirske balade« (1798), a predgovor drugomu izdanju (1800), u kojem je Wordsworth definirao pjesništvo kao »spontani izljev snažnih osjećaja« i zahtijevao pjesnički jezik bez suvišnih ukrasa, smatra se manifestom engleskog romantizma. Drugi je naraštaj nastupio nakon 1812. i čine ga G. G. Byron, P. B. Shelley i J. Keats. Engleski romantizam obilježen je potpunom dominacijom lirskih i stihovanih tekstova, ali je škotski književnik W. Scott širom Europe popularizirao povijesni roman. »Zaručnici« (1827) talijanskog pisca A. Manzonija vjerojatno su najuspjeliji roman napisan po Scottovu modelu.
U Francuskoj se romantizam kao pokret pojavio razmjerno kasno (1820-ih), ali je djelâ koja su u skladu s romantičkom poetikom bilo i poč. stoljeća (F. R. de Chateaubriand, Madame de Staël), a »Ispovijesti« i »Sanjarije samotnoga šetača« J.-J. Rousseaua smatraju se anticipacijom cijeloga romantičkoga pokreta. Pravim početkom francuskog romantizma smatraju se »Pjesničke meditacije« A. de Lamartinea (1820). Pjesništvo A. de Vignyja, A. de Musseta, koji je napisao i uzorni romantički roman »Ispovijest djeteta svojega stoljeća« (1836), i veliki opus V. Hugoa u svim trima rodovima, zajedno s Lamartineovim djelom, osnovni je doprinos europskom romantizmu, ali klasicističke norme nisu u potpunosti bile napuštene. Značajniji eksperimentalni proboj ostvario je G. de Nerval svojom oniričkom prozom u »Sylviji« (1853) i »Auréliji« (1855).
Premda je bilo uloženo dosta napora u borbu s klasicističkim modelom kazališta, romantizam u drami nije ostavio velikih ostvarenja. Prevladava drama u stihu, počesto na razmeđu književnih rodova, a širi se do kozmičke tematike (Byron, »Manfred«; Shelley, »Oslobođeni Prometej«) i razbija klasicistička jedinstva radnje, vremena i prostora. Najžešći sukob između klasicizma i romantizma izbio je u Francuskoj, gdje je V. Hugo, više teorijski nego praktično, izvojevao pobjedu nad starim pravilima. Njegov »Predgovor Cromwellu« (1827) napisan je kao program francuskoga romantizma.
Od dvadesetih godina do sredine stoljeća, pa i poslije, romantizam se širio i u slavenskim zemljama, gdje je poprimio i neka specifična obilježja. U zemljama s neriješenim nacionalnim pitanjem, Češkoj, Poljskoj, Hrvatskoj i drugdje, romantizam se stapao s procesom konstituiranja nacije i buđenja nacionalne svijesti, a rasla je i svijest o potrebi suradnje među slavenskim narodima. Herderove ideje o nacionalnom duhu koji se iskazuje u jeziku i kolektivnom stvaralaštvu potaknule su kult folklornoga pjesništva. Hrvatski romantizam u preporodnom razdoblju (→ ilirizam) u mnogome je crpio iz narodnoga pjesništva (S. Vraz, I. Mažuranić, P. Preradović). U Čeha se izdvaja K. H. Mácha s poemom »Maj« (1836), a najrazvijeniji su slavenski romantizmi ruski i poljski. U Rusa su A. S. Puškin i M. J. Ljermontov razvili koncepciju bajronističkoga junaka, »suvišnoga čovjeka«, u »Evgeniju Onjeginu« (1823–31) i »Junaku našega doba« (1839–41), a u Poljaka je A. Mickiewicz u spjevu »Konrad Wallenrod« (1828) stopio isti tip junaka sa srednjovjekovnim ugođajem i nacionalno angažiranim sadržajem. Puškin je u »Borisu Godunovu« (1825) ostvario i koncepciju nacionalne drame.
Nasuprot kultu jasnoće i pravilnosti uređenih i odijeljenih književnih vrsta po uzoru na antiku, gdje su tragedija, ep i oda, sukladno klasicističkoj poetici, bili na vrhu hijerarhijskoga poretka, romantičari su promicali bitno drukčije vrjednovanje književnoga stvaranja, kako s obzirom na sustav književnih vrsta tako i u pristupu pojedinačnoj jezičnoj umjetnini. Inzistiralo se na izvornosti i neponovljivosti stvaralačkoga čina, a prevladavale su hibridne književne vrste. U romantizmu su se brisala žanrovska obilježja u klasičnom smislu te prednost davala fragmentarnim djelima dvojbene žanrovske pripadnosti (fikcionalna ispovijest, roman u stihovima, umjetnička bajka, poema) u kojima pojedini dijelovi zadobivaju status ravnopravan cjelini. Nerijetko su se u epska djela umetale lirske pjesme, balade, romance, pisma, metatekstualni iskazi, pa čak i autobiografske dionice koje nisu bile u izravnoj vezi sa središnjim zbivanjem u djelu. Prema romantičarskomu shvaćanju, djelo se na taj način udaljava od bilo kakve mehaničnosti i poprima »organsku formu« u kojoj raznovrsni dijelovi imaju zasebne funkcije poput organa u živom organizmu. Cjelina je dohvatljiva samo uz pomoć intuicije i imaginacije, spoznajnih moći koje su u okviru romantičarskoga svjetonazora nadređene razumu, jer je razum ovisan o vanj. realnosti i ograničava se na poimanje unaprijed dane stvarnosti. Imaginacija pak omogućuje stvaralačku viziju koja vodi onkraj poznatoga, ograničenoga, predmetnog univerzuma. Zato su snovi nadređeni budnomu stanju kao što je imaginacija nadređena racionalnomu poretku.
Općenito je prevladavalo individualističko i subjektivističko stajalište, zbog čega se govori o dominaciji lirskoga načela u cjelokupnoj romantičkoj književnosti. Lirska je pjesma postala najzastupljenijom književnom vrstom. Spontani asocijativni niz vođen imaginacijom pretpostavljao se brižljivo komponiranim pjesničkim sastavima. Naracija u stihu, koja je još uvijek bila vrlo proširen oblik književnog izražavanja, također je bila uvjetovana lirskim i subjektivnim gledištem. Bio je stvoren novi tip romantičkoga junaka, koji je često fikcionalna projekcija sama autora. Lik je u takvim djelima (Byron, »Gusar«, »Childe Harold«, »Don Juan«; Puškin, »Evgenij Onjegin«) postao središtem kojemu su podređene ostale sastavnice književnog iskaza, ali je najčešće oblikovan kao društveni otpadnik.
Romantizam je umjetniku dodijelio izrazito visok status. On se izdvaja od ostalih pripadnika zajednice upravo zahvaljujući stvaralačkoj mašti. To mu u romantičarskim predodžbama dodjeljuje ulogu predvodnika, vizionara (W. Blake), »nepriznata zakonodavca čovječanstva« (Shelley), proroka (Hugo, Mickiewicz, G. Leopardi). No istodobno ga ta izdvojenost dovodi u sukob sa zajednicom, pa se romantički svjetonazor određuje i kao eskapizam prožet »svjetskom boli«. Umjetnost je nadređena životu, jer u svakidašnjici vlada trivijalnost, ograničenost i kriterij materijalne koristi. Priroda je prostor osame i slobode, poniranja u vlastitu subjektivnost i poticaj za estetičku refleksiju. Krajolik u romantizmu zrcali emocionalna stanja lika. Prevladava imaginarij koji simbolizira tajnovitost, daljinu i beskonačnost (grobljansko okružje, stoljetna šuma, divlji planinski ili morski pejzaž, egzotični predjeli).
Likovne umjetnosti
Romantizam se javio potkraj XVIII. i u prvoj polovici XIX. st., osobito u slikarstvu, kao reakcija na klasicizam. Umjetnici romantizma tražili su nadahnuće u prošlosti, najčešće u srednjem vijeku, prirodi i različitim egzotičnim prizorima izvaneuropskih zemalja. Premda su koncepcije i umjetnička ostvarenja romantizma različiti u pojedinim zemljama, zajednička im je izravna senzibilnost, isticanje pokreta, dramatika prizora, smiona uporaba boje i kontrasti svjetla i sjene, te domoljubni zanos. Pejzažno se slikarstvo afirmiralo kao samostalna tema; slikari rade izravno u prirodi. Akvarel je postao samostalna slikarska tehnika pogodna za izradbu brzih krokija bez prethodnoga crteža, a u grafici je ponovno u uporabu došao drvorez i bakrorez. U to su se doba razvijale jeftinije grafičke tehnike: litografija (otkrivena 1798) i fotografija (J. N. Nièpce izradio je 1826. prvu uspjelu fotografiju), koje su omogućile približavanje likovnih umjetnosti najširim društvenim slojevima (ilustracije novina i časopisa te karikature). Začetnik romantizma bio je francuski slikar Th. Géricault (»Splav Meduze«, 1818–19), a do vrhunca ga je razvio E. Delacroix (»Sloboda predvodi narod«, 1831; »Alžirske žene u haremu«, 1834). Engleski slikari J. Constable i W. Turner utjecali su na stvaranje kruga francuskih pejzažista barbizonske škole. U Njemačkoj su glavni predstavnici romantizma bili: C. D. Friedrich i J. F. Overbeck. Karikatura je svoj vrhunac doživjela u grafičkim radovima H. Daumiera. U Hrvatskoj se romantizam isprepleće s klasicizmom, bidermajerom i akademskim realizmom. Značajke romantizma imaju radovi osječkih slikara H. Hötzendorfa i A. Waldingera, koji su se razvili pod utjecajem bečkoga romantičarskoga pejzažnoga slikarstva. Iz romantičarskoga zanimanja za prošlost, za povijesne građevine i stilove nastali su povijesni stilovi u arhitekturi (→ historicizam), iz želje da se građevine iz prošlosti sačuvaju rodilo se konzervatorstvo (služba zaštite spomenika), a radi čuvanja pokretnih spomenika povećao se broj nacionalnih, regionalnih i mjesnih muzeja.
Glazba
Romantizam u glazbi usko je idejno povezan s književnošću i filozofijom. Prvi promicatelji ideje romantizma u glazbi bili su njemački književnici E. T. A. Hoffmann i Jean Paul, te njemački filozofi Ch. F. D. Schubart, A. Schopenhauer i G. W. Hegel. Klasicistička ravnoteža razuma i osjećaja svjesno se i tendenciozno (Novalis) narušila u korist osjećajnoga, beskonačnoga, neizrecivoga, transcendentnoga. Glazba se pritom očitovala kao idealna romantička umjetnost, »najromantičkija od svih umjetnosti« (Hoffmann), kao »prazvuk stvaranja i bît volje« (Schopenhauer), »organ srca i njegov umjetnički svjestan govor« (R. Wagner) ili »metafizičko u svem fizičkome u svijetu« (F. Nietzsche). Takvo je romantiziranje i poetiziranje glazbu često dovodilo u vezu s izvanglazbenim sadržajima, pa veći dio romantičke glazbe valja razmatrati i doživljavati u okvirima tzv. estetike osjećaja i izražaja. Pretjerivanja u takvim tendencijama, ostvarajima i slušateljskim navikama – koja su sentimentaliziranu salonsku glazbu često odvodila preko ruba kiča – izazvala su u drugoj polovici XIX. st. protureakciju u tzv. estetici forme, prije svega u djelu bečkog estetičara, kritičara i muzikologa E. Hanslicka. Nadalje se u glazbi romantizma, sukladno stanju u umjetnosti općenito, mogu uočiti i vrlo jake crte historicizma u službi ideja o posebnosti, neobičnosti i jedinstvenosti. Takva je ideologijska pozadina npr. Mendelssohnova ranoromantičkog »otkrića« J. S. Bacha, francuskih opernih bliskoistočnih orijentalizama kao i kasnoromantičkih Debussyjevih posezanja za azijskim glazbenim iskustvima (npr. gamelan, cjelostepenske ljestvice i dr.), ali i univerzalnog uspjeha tzv. nacionalnih glazbenih škola (ponajprije češke i ruske) te uspostave moderne muzikologije (A. W. Ambros, G. Adler, H. Riemann, F. J. Fétis) kao usustavljenog istraživanja o glazbi vremenski udaljenih epoha (srednji vijek, renesansa) i Europi zemljopisno dalekih kultura.
S obzirom na postupno prijelazno razdoblje između stilskih epoha klasicizma i romantizma, odnosno razdoblje između 1800. i oko 1820. u kojem se miješaju stvaralaštva skladatelja klasicističke i romantičke orijentacije, početak prevage romantičkoga u glazbi moguće je odrediti tek od 1820. Kraj romantizma još je teže odrediti: neke se rane pojave otklona od romantičkoga poimanja naziru već u posljednjem desetljeću XIX. st., dok se izraziti odmaci javljaju potkraj prvog i tijekom drugoga desetljeća XX. st. Štoviše, tzv. neoromantizam stilska je komponenta koja se u dijelu europske glazbe neosporno održala barem do sredine XX. st. Ipak, okvirno se umjetničko-ideologijski kraj epohe romantizma može odrediti s I. svjetskim ratom, koji je rezultirao urušavanjem staroga poretka i njegova umjetničkog senzibiliteta. Uobičajeno je da se epoha romantizma u glazbi zbog svoje duljine i mijene naglasaka u pojedinim etapama dijeli na četiri razdoblja: ranu romantiku (1800–30), zrelu romantiku (1830–50), kasnu romantiku (1850–90) i modernu, odnosno izdanke romantizma (kao npr. impresionizam i ekspresionizam) u XX. st. (1890–1914. i poslije). U prvome su razdoblju – uz mnogobrojne manje skladatelje – ključne stvaralačke osobnosti L. van Beethoven, F. Schubert, C. M. von Weber i G. Rossini, u drugome H. Berlioz, F. Chopin, N. Paganini, F. Mendelssohn i R. Schumann, u trećem J. Brahms, R. Wagner, G. Verdi, A. Bruckner, M. P. Musorgski, P. I. Čajkovski, B. Smetana, A. Dvořák, F. Liszt i C. Franck, a u posljednjem G. Mahler, C. Debussy, R. Strauss i G. Puccini.
Unatoč raširenom shvaćanju da je najviši oblik glazbe instrumentalna glazba, u romantičkom se razdoblju također intenzivno skladala vokalna i vokalno-instrumentalna glazba. Tako je npr. solo pjesma (popijevka, obično uz pratnju glasovira) bila u središtu umjetnosti ranoga romantika Schuberta, značajan je dio Mendelssohnova i Brahmsova opusa te vrhunac umjetnosti kasnoga romantika H. Wolfa. Pokret zborskoga pjevanja, koji je kao nov način okupljanja građanstva započeo početkom XIX. st. u Njemačkoj i snažno se proširio svim germanskim zemljama te potaknuo komponiranje mnogobrojnih zborova i kantata, postao je potom gotovo zaštitnim znakom modernih građanskih glazbenih kultura slavenskih zemalja (Češka, Slovačka, Poljska, Rusija, Hrvatska) u njihovim težnjama prema nacionalnoj emancipaciji. Opera je doživjela posebno dinamičnu sudbinu. Talijanski primat u baroku, produljen uspjehom opere buffe u XVIII. st., zadržao se do 1830-ih zahvaljujući G. Rossiniju (opere »Seviljski brijač«, »Wilhelm Tell« i dr.), G. Donizettiju (»Lucia di Lamermoor«, »Ljubavni napitak« i dr.) i V. Belliniju (»Norma«), no druga je polovica XIX. st. postala razdobljem više paralelnih opernih estetika, obilježenim ponajprije suprotnošću Verdijeve (»Trubadur«, »Rigoletto«, »Nabucco«, »La traviata«, »Don Carlos«, »Aida« i dr.) i Wagnerove (»Leteći Holandez«, »Tannhäuser«, ciklus »Prsten Nibelunga«, »Lohengrin«, »Tristan i Izolda«, »Majstori pjevači«, »Parsifal« i dr.) koncepcije, gdje se lakom, lepršavom, melodijski pamtljivomu verdijevskomu bel canto pjevu suprotstavilo gusto tkivo vječne melodije u Wagnerovoj simfoniziranoj glazbenoj drami. Potonja je tendencija prevladala na europskim opernim pozornicama pri kraju epohe romantizma, pospješena novim kvalitetama »mračnoga« ruskog realizma (Musorgski, »Boris Godunov«, »Hovanščina«), francuske tragičke škole (G. Bizet, »Carmen«; Ch. Gounod, »Faust«) i pretežno talijanskog verizma (P. Mascagni, »Pagliacci«; R. Leoncavallo, »Cavalleria rusticana«; Puccini, »La Bohème«, »Tosca«, »Madame Butterfly«, »Turandot«), a objema su uspješnu protutežu predstavljale slavenska lepršavost (Smetana, »Prodana nevjesta«, »Dalibor«, »Libuša« i dr.) i sentimentalnost (Čajkovski, »Jevgenij Onjegin«, »Pikova dama«), francuska frivolnost (J. Offenbach, »Pariški život«, »Orfej u podzemlju«, »Lijepa Helena«, »Hoffmanove priče« i dr.) i austrijsko-njemačka operetna »ozbiljna zabavnost« (O. Nicolai, »Vesele žene Windsorske«; J. Strauss sin, »Šišmiš«; F. von Suppé, K. Millöcker i dr.).
Raznolika instrumentalna glazba romantizma pokazuje podjednako crte tradicionalne povezanosti s klasicizmom i težnje inovaciji. Neke su glazbene forme, preuzete iz prethodnoga razdoblja (npr. simfonija, koncert, sonata), oblikom i sadržajem bile preinačene, a druge su, pretežno lapidarne i kratke forme, nove i specifične za romantizam (npr. glasovirske minijature, simfonijska pjesma). Simfonija je nakon Beethovena, Schuberta, Mendelssohna i Schumanna zamalo nestala, ali ju je iz gotovo dvadesetogodišnje krize izveo J. Brahms, a do novih su ju vrhunaca potkraj epohe uzdignuli Dvořák, Mahler i Bruckner. Konkurencija ponajprije programnoj simfoniji (Berlioz, »Fantastična simfonija«) bila je tzv. simfonijska pjesma, jednostavačna kraća orkestralna skladba koju je začeo F. Liszt (skladao ih je ukupno 13) i koja je ubrzo stekla široku popularnost, poglavito u Francuskoj (F. David, C. Franck, G. Fauré, P. Dukas), zatim u skandinavskim (u Finskoj: J. Sibelius; u Danskoj: C. Nielsen) i osobito slavenskim zemljama (u Rusiji: M. A. Balakirev, A. P. Borodin, Musorgski, N. A. Rimski-Korsakov, A. K. Ljadov, A. K. Glazunov, A. N. Skrjabin; u Češkoj: Smetana, Dvořák). Koncert – kao glavni glazbeni oblik isticanja modernoga subjektiviteta – bio je iznimno popularan tijekom cijeloga razdoblja romantizma. Sve do danas čvrstu jezgru koncertnoga repertoara čine npr. glasovirski koncerti Chopina, Schumanna, Liszta, Brahmsa, E. Griega i Čajkovskoga, violinski koncerti L. van Beethovena, Paganinija, Mendelssohn, M. Brucha, Brahmsa, Čajkovskoga, É. Laloa i H. Wieniawskoga, koncerti za violončelo Schumanna, Čajkovskoga i Dvořáka, te niz koncerata za pojedina puhaća glazbala (npr. za klarinet i fagot: C. M. von Webera; za rog: R. Straussa, i dr.). Posebno mjesto zauzima glazba za glasovir, najvažnije, najpopularnije i najraširenije glazbalo romantizma (npr., god. 1872. samo u Berlinu bilo je proizvedeno 17 000 glasovira), u širokom rasponu od vrhunskih umjetničkih djela do salonskoga kiča. Pisali su se klasični oblici poput sonate, ronda, fantazije i improvizacije, a novost je bila osamostaljenje maloga lirskoga glazbenoga komada (npr. scherzo, preludij, nokturno, raznovrsni stilizirani plesovi), kao idealne forme za očitovanje osjećajne impulzivnosti, zanesenosti i uzbuđenosti. Među velikim skladateljima XIX. st. koji su pisali glazbu za glasovir ističu se Schubert, Mendelssohn, Schumann, Chopin, Liszt i Brahms, a vrhunci su njihove glasovirske glazbe Schubertove sonate, Mendelssohnove »Pjesme bez riječi«, Schumannovi »Plesovi Davidovih saveznika«, »Dječje scene« i »Album za mladež«, Chopinovi scherzi, etide, preludiji, nokturni, balade, mazurke i poloneze, Lisztove etide i Brahmsove sonate. Značajna glasovirska djela bila su komponirana i u drugim europskim glazbenim kulturama: u Francuskoj su to skladbe C. Francka, C. Saint-Saënsa i E. Chabriera; u Španjolskoj I. Albéniza, u Norveškoj E. Griega; u Rusiji Čajkovskoga i Musorgskog; u Češkoj Smetane i Dvořáka. Manje zemlje, poput Irske i Hrvatske, također su pridonijele razvoju glasovirske minijature, npr. nokturna, ranim skladateljskim prinosima J. Fielda i F. Livadića, prije no što ga je Chopin uzdignuo do jedne od elitnih formi zreloga romantizma. Komorna je glazba svojim simboličkim vrijednostima zauzela posebno mjesto u novoj građanskoj glazbenoj kulturi romantizma te ubrzo postala modom, osobito glazba za sve tipove sastava s glasovirom. Mnogobrojnost baroknih triosonata ili klasicističkih simfonija zamijenila je u romantizmu brojnost komornih skladbi u opusima gotovo svih skladatelja. Proširile su se forme i sastavi: uz gudački i klavirski kvartet pisali su se i gudački kvinteti i seksteti. Komorna glazba s puhačima prerasla je iz ranijega divertimenta u razvijenu koncertantnu komornu glazbu zahvaljujući tehničkomu razvoju glazbala i njihovim novim mogućnostima. Romantizam je osobito volio šarolikost boja (posebno klarineta, fagota i roga), a skladalo se za ansamble od dua i trija preko kvarteta, kvinteta i seksteta do septeta, okteta i noneta. Glavni su skladatelji komorne glazbe u prvoj polovici XIX. st. bili G. Onslow, L. Spohr, Schubert, F. Mendelssohn i Schumann, a u drugoj polovici Čajkovski, A. G. Rubinstein, Rimski-Korsakov, Saint-Saëns, Gounod, Brahms i R. Strauss.
Iz XVIII. st. preuzete forme sakralne glazbe (misa, oratorij, motet i dr.) doživjele su promjene pod utjecajem društvenih revolucija i sekularizacije građanskoga društva. Sakralnu su glazbu skladali, među ostalima, L. Cherubini, Beethoven, F. Mendelssohn, Rossini, Gounod, Fauré i dr.
U duhu emancipacije koju su započeli već Mozart i Beethoven, pojedini su glazbenici u razdoblju romantizma postigli status gotovo nedodirljivih društvenih ikona, npr. Paganini, Chopin, Verdi, Wagner, Liszt, Brahms, Puccini na europskoj i svjetskoj, a Berlioz, Smetana, Dvořák, Grieg, Rimski-Korsakov, Ivan pl. Zajc i neki drugi na nacionalnoj razini. Bila je to djelomice posljedica procesa laicizacije građanskoga društva, u kojem su i sami glazbeni umjetnici (prije svih Wagner) njegovali tendenciju zamjene religije umjetnošću. Krajnji subjektivizam i kult genija, sve razvijenija tehnička sredstva i širina novih horizonata rezultirali su konačno potkraj XIX. i početkom XX. st. otklonom koji je stvorio novi senzibilitet modernizma u idejnoj oporbi prema romantizmu (A. Schönberg i dr.).
